Strčić, PetarHrvatski povijesni kontekst Mirovne konferencije i Ugovora u Parizu (1946.-1947.) / Petar Strčić
Sažetak: Hrvati Istre te dijela Kvarnerskih otoka na Jadranskome moru do 1943. godine nikada nisu bili u sastavu neke od hrvatskih država, pa ni matice domovine, iako su općenito ne hrvatskome prostoru prvi Slaveni, potonji Hrvati, poznati upravo u Istri (akti Sv. Stolice, 599. i 600. godine). Ti Hrvati, uglavnom kmetovi, koloni i robovi, stoljećima su u vlasti romanskih, germanskih, ugarskih, potonjih talijanskih, njemačkih i mađarskih gospodara. Tako je i s dijelovima ostatka hrvatske te slovenske obale Jadrana. No, etnička se svijst održala čvrstom zahvaljujući sljedbenicima Sv. Ćirila i Metoda, staroslavenskoj/starohrvatskoj Službi Božjoj, hrvatskome pismu (glagoljici) i jeziku (čakavskom narječju), glagoljaškom kulturim, pravnom i drugom temelju. Tako se razvijala i narodnosna, a u ''vijeku nacija'' i nacionalna moderna svijest. U tome 19. stoljeću, u ujedinjenom apeninskom Savojskom Imperiju, nastaje iredentistički, velikotalijanski nacionalistički pokret; napose poseže za istočnom, hrvatskom i slovenskom obalom Jadrana. Iredenta se 20-ih godina 20. stoljeća uklapa u fašizam. Atlanta je 1915. pridobila Italiju da stupi u Prvi svjetski rat protiv svojih dotadašnjih saveznika, Beča i Berlina, obećavši joj i dijelove istočne obale Jadrana; no Rim nije tražio, primjerice, i tadašnju Rijeku. Obala 1918. ulazi u sastav Države Hrvata i Slovenaca (sjedište u Zagrebu), tada formirane u dijelu raspadnute Austro-Ugarske, ali Kraljevina Italija okupira dio te obale. Ugovorima s Kraljevinom SHS (sjedište je u Beogradu) Kraljevina Italija dobiva dijelove hrvatskoe i slovenske obale (pa i Rijeku). Stalna je represija vladala i u ''liberalnoj'' i fašističkoj Kr. Italiji, kao i nasilni egzodus svih Austrijanaca, Čeha, Mađara, Slovaka i stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca. - U Drugome svjetskom ratu i na obali se razvija antifašistički pokret, pod vodstvom KPH. Pokret u Slovenskom primorju i Hrvatskoj Istri, u trenucima kapitulacije Kr. Italije 1943., donosi odluku o sjedinjenju s maticama domovinama Slovenijom i Hrvatskom. - Vojna pobjeda 1945. i javno izražena volja apsolutno većinskoga hrvatskog i slovenskog pučanstva u ''hladnom ratu'' velikih sila svjetske pobjedničke antifašističke koalicije nisu bile dovoljne da dotadašnji rimski krajevi pripadnu antifašističkoj Jugoslaviji, i u okviru nje maticama domovinama - federalnim republikama. Tek na pariškoj Mirovnoj konferenciji 1946.-1947. zapadne velike sile iznenada prestaju podržavati Rep. Italiju i priklanjaju se FNRJ. Možda je ta promjena bila zbog saznanja da Tito nije Staljinov kvisling, što je potvrđeno 1948. u javnome sukobu Moskva-Beograd. U međuvremenu, zbog djelovanja staljinista, znatan dio Talijana i Hrvata s obale je krenuo u egzodus. Ugovorima u Parizu sva sporna hrvatska obala je prepuštena Jugoslaviji, tj. Hrvatskoj, ali ne i sva slovenska, pa tako ni Trst. Stanje je potvrđeno 1954. i 1975. ugovorima između Beograda i Rima. - Iz Rep. Italije i danas se poseže za istočnom obalom Jadrana, očito hrvatskom i slovenskom, ali ne i, primjerice, za očito talijanskim kantonom u Švicarskoj.
Prijevod naslova:
* Croatian historical context of the Paris Peace Conference and treaties (1946-1947)
UDK: 327 (497.13:450) "1946/1947"
* Konferencija o miru. (Pariz ; 1946.)
* 1946.-1947.
* Jadran, sjeverni * Istra * Trst
* mirovni ugovor
U: Adrias : Zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu. Svezak 15 (2008). - str. 95-108.
